web stranica koja se bori za pravo na oca !

 

 

"Ljudi pametni i energični bore se do kraja, a ljudi glupi i beskorisni pokoravaju se bez ikakve borbe svim sitnim slučajnostima svog besmislenog postojanja."  Pisarev

 

subota, listopad 28, 2006
Raspad obitelji (2.dio)
 (
NeMresBilivit  )

U svim zamkama koje su nam poturene demokracijom, najveća je svakako raspad obitelji. Demokratsko pravo jednog pojedinca stavljeno je ispred prava nekih drugih pojedinaca, ili manjih grupacija kakva je recimo obitelj. Tako će se prava djeteta sarkastično staviti na pijedestal, a prava žena ispred prava djeteta. Što ja sad to želim reći?

 E pa ovako, svakome se pojedincu danas neskrivenom propagandom potura priča o njegovim pravima, u isto vrijeme dok mu se davanjem nekih upitnih prava oduzima većina njegovih stvarnih prava i sloboda, a također se davanjem tih prava jednome perfidno oduzimaju prava drugome.

Što imaju djeca na zapadu od silnih prava koja su im data unutar porodice do mjere da mogu pozvati policiju i tužiti roditelje, ako su dobili šamar recimo. Da li netko misli da im je život, ukupno gledajući, kvalitetniji nego njihovih roditelja koji to pravo nisu imali? Posljedica takvog stava je distanciranje djece i roditelja, a kao direktna posljedica nedostatak pravog odgoja i nezadrživi rast kriminala maloljetnika. U nekim zapadnim zemljama govore istraživanja, svaki četvrti maloljetnik posjeduje neko oružje. Naravno da su posljedice takvog slijeda izlaganje tih istih maloljetnika sve većim rizicima, te u mnogim slučajevima ograničenja kretanja, jer netko tko nije isuviše avanturist, sam sebi će nametati ograde i neće odlaziti na mjesta koja procijeni rizičnim. Također, danas je normalno, posebno na zapadu, da se pojedinac, posebno žensko ne smije noću sam kretati, u ponekim djelovima svijeta niti danju, jer se time izlaže popriličom riziku da bude napadnut od strane tih istih maloljetnika. Nekada toga nije bilo, barem ne ni izbliza toliko. Nije li to ugrožavanje sloboda? Danas su ulazi u škole puni zaštitara, učenici ne smiju napuštati školu za vrijeme odmora niti da odu do dućana.... nije li to ograničavanje sloboda?

 Opet naglašavam da govorim načelno i da ne mislim niti u jednom od ovih slučajeva na nikakve ekstreme, iako sam svjestan da će raznorazne grozne skitnice koje nemaju mogućnosti razlučiti problem od nedjela opet udariti na mene. Borci za prava žena, koji su nekada bili vrijedni divljenja i poštovanja, danas također zlorabe tu borbu, prenaglašavajući samo probleme žena, a ne stavljajući ulogu tih žena u porodci u kontekst, čime takvom propagandom dovode u neravnopravan položaj prvenstveno djecu unutar tih porodica, oduzimajući im pravo da rastu unutar obitelji. Broj rastava u naprednim zemljama je toliki da ispada čudo ako dijete raste uz majku i oca. A i kada živi, to je samo formalno, jer količina vremena provedenog u međusobnom druženju nije adekvatna smislu porodice. A u takvim je okolnostima, veća mogućnost da dijete zastrani, uz naravno sve ostale blagodati „demokratskih“ društava.... da je tome tako, svjedoče egzaktni podaci o maloljetničkom kriminalu! U svim zemljama, pa tako i kod nas! I to ne samo po broju, nego posebno i po težini nedjela! Nekada su maloljetnicima glavni dosezi bili obijanje trafike, a danas im niti masakri nisu strani. Ritam života, trka za novcem, statusom, egzistencijalna neizvjesnost.... učinili su današnje obitelji poprištima izbacivanja frustracija svih članova i to za vrijeme kratkotrajnih zajedničkih trenutaka. Bukvalno propagandno podstrekivanje djece i žena da prijavljuju svaki, pa i najmanji incident unutar porodice, a koji sve više i kod nas uzima maha, pridonosi raspadu porodica kao nukleusa, a to opet maksimalno dovodi u pitanje samu kvalitetu života i tih žena u budućnosti, a posebno njihove djece. Razaranjem porodice stvaraju se usamljenici koji kao takvi, nesigurnije i nesamostalnije nastupaju u životu, a takvi su idealni za demokraciju, koja će kroz izvjesno, ne tako daleko vrijeme u potpunosti, baš razbijanjem na nemoćne pojedince, u potpunosti ovladati svijetom, i sasvim otkloniti mogućnost bilo kakvih pobuna i revolucija, jednom za svagda! Ne trebaju bukvalisti sada reći da podržavam šutnju i nasilje unutar porodice, unaprijed se ograđujem od takvih kvalifikacija, ali ne mislim da su moje prabake, bake i moja majka, strina, ujna i tete koje se nisu razvele bile nedovoljno samosvjesne ili potlačene žene, dapače, čine mi se kudikamo svjesnije od ovih današnjih! A ne mislim niti da su imale bitno manje probleme nego današnje žene. Jednostavno, nitko ih nije filao time da imaju prava rasturati obitelj. Financijska (ne)ovisnost nije tu nikako presudna, kako se površno danas zna objašnjavati lakšu odluku žena o napuštanju porodice, moje bake su imale fakultete, kao i majka i tetke i ujna. Stvar je uvijek u propagandi. A tu je demokratsko društvo najjače!

Nasilni crtići ili kompjuterske igrice, nisu samo dio globalne trke za novcem, nego u isto vrijeme i svjesno usmjeren zadatak idiotizacije budućih robota demokracije koji će zatvoreni u svoje sobe imati svoj viurtualni život ali ne ko nadopunu stvarnoga, nego umjesto njega! Već se danas djeca međusobno druže neuporedivo manje nego prije petnaest godina, igrališta su prazna, jer se nogomet može igrati i na računalima, sjedeći..... a bez druženja i sposobnosti okupljanja grupe.... ma znate već..... ali dalje slijedeći puta. by - NeMresBilivit

 

Thursday, December 6, 2007

Prava, obaveze i moć

Cijela 50 – 50 priča ima dva lica: 50 – 50 kad su u pitanju obaveze i 50 – 50 kad je u pitanju moć, a ljudi ih često brkaju. Brkaju patrijarhat sa obavezama u okviru porodice, brkaju obaveze u okviru porodice i starateljstvo nakon razvoda.

U okviru porodice 50 – 50 nije strogo određeno i kruto, ono je fleksibilno. 50 – 50 se oslanja na međusobno razumijevanje članova porodice, na njihovu međusobnu podršku.

 

50 – 50 nije strogo i samo jedno od:

  • Ti usisavas danas ja sutra, ti kuhas a ja perem suđe, ti bacaš smeće a ja brišem prašinu

  • Ti vodiš dijete u vrtić a ja ga dovodim kući, ti danas mijenjaš pelene a ja sutra

  • Ti radiš i zarađuješ a ja se brinem o domu i djeci

  • Oboje radimo na poslu i dijelimo kućne poslove

50 – 50 jeste:

  • Sve gore navedeno a zavisno od porodične situacije i dogovora njenih članova

50 – 50 za koje se zalažem nije ustvari 50 – 50 do zadnjeg detalja. Podjela odgovornosti u okviru porodice i van nje može imati razne oblike. Nisu sve porodice iste niti je porodica detaljno definisana: negdje oba roditelja rade, negdje radi samo majka a negdje samo otac. Neke porodice nemaju djece. Neke porodice imaju dva oca ili dvije mame. Ukratko, porodica je grupa ljudi koje se međusobno brinu jedni o drugima, koji jedni drugima uljepšavaju dan.

Uz svoja prava svaki član porodice ima i određene dužnosti. Jedna od dužnosti je poštovanje prava drugih članova porodice. Osnovna dužnost svih članova porodice je obezbijediti njen opstanak i potruditi se da svaki dan prođe što je lakše i veselije moguće. Da bismo razveselili jedni druge potrebno je ništa više nego da budemo prijatelji jedni drugima i da se međusobno poštujemo. A da bismo opstali potrebno je obezbijediti novac za krov nad glavom, hranu i druge osnovne namirnice i uz to održavati dom i odgajati djecu ako ih imamo. Opstanak je u interesu svih članova porodice tako da se svi za to moramo zalagati.

Svakoj porodici ostaje da uredi svoj svakodnevni život i rasporedi dužnosti kako to njenim članovima najviše odgovara. Nema jednog tačno određenog pravila ko će zarađivati, ko će kuhati, ko će mijenjati pelene, nema jednog tačno određenog 50 -50. Krajnje je vrijeme da shvatimo da rad u kući, iako ga niko ne plaća, je jedna od neophodnosti naše svakodnevnice i bez njega porodica ne može opstati. Ako to ne radi niko od članova porodice onda se mora naći čistačica, dadilja ili vrtić ali onda za taj radi u kući moramo platiti. Što je, naravno, opet prihvatljiva opcija ako oba roditelja rade i nemaju vremena da stignu brinuti i o kućnim poslovima. Ako jedan od roditelja radi a drugi odluči da ostane kući i posveti se odgoju djece i kućnim poslovima taj roditelj ne radi ništa manje važno nego onaj koji zarađuje u kancelariji. Ako oboje rade i oboje se brinu o kućnim poslovima i djeci onda je opet teško postaviti sve na 50 – 50 osnovi jer nekad neko mora ostati na poslu duže i taj dan neće stići posvetiti se kućnim obavezama. A nekad neko mora ostati kod kuće sa bolesnim djetetom. Upravo zato 50 – 50 mora biti fleksibilno.

Jedan od problema je to što su poslovi u kući omalovaženi i zbog predrasuda mislimo da je brinuti se o domu i djeci ponižavajuće. Mislim da smo mi žene tu malo krive jer smo mi te koje su u svojoj borbi za ista prava van kuće dom ostavile iza sebe, time ostavljajući dojam da taj naš rad nije bio zadovoljavajući a još manje važan ili vrijedan. Svim onima koji pitaju zašto se muškarci ne bore za 50 – 50 u peglanju, kuhanju i usisavanju: Ako smo mi te poslove ostavile kao ponižavajuće zašto bi se onda muškarci borili da uskoče na naše mjesto? Mi smo se borile da možemo da radimo i zarađujemo kao i muškarci jer nas za posao u kući niko nije plaćao. Muškarci nikad nisu tražili od nas da izađemo iz kuće i pomognemo im da zarade – to smo same tražile jer smo htjele biti nagrađene za naš rad. Mi nikad nismo pozvale muškarce da se posvete kućnim poslovima i odgoju djece. Jasno mi je da je teško sagledati vrijednost posla za koji nema nagrade. Ali to ne znači da vrijednosti nema. Vrijednost i značaj posla u kući je uredan i prijatan zajednički dom, zdrava hrana, zdrava i dobro odgojena djeca. Da malo drugačije postavim pitanje: ako je sav ovaj rad u kući bezvrijedan zašto onda kad oba roditelja rade moraju plaćati nekoga da čisti, nekoga da brine o djeci, nekoga da se brine o cuki i maci...?

Kad žene traže 50 – 50 u vladi to se ne može brkati sa 50 – 50 u peglanju, kuhanju itd. To se može porediti sa 50 – 50 u starateljstvu nakon razvoda. Zašto? Zato što je činjenica da su žene ostale vladarice doma i svoje djece, nakon razvoda u 90% slučajeva dobivaju starateljstvo a veoma često prema svojim hirovima određuju da li će djeca imati kontakt sa ocem ili ne. Ovdje se radi o moći: ako žene žele da dijele moć i odlučivanje u vladi 50 – 50 onda bi trebale biti spremne da svoju moć i odlučivanje u kući a pogotovo nad djecom dijele sa očevima 50 – 50. A ovo povlači dugu i sad ne toliko vezanu priču o tome da li 50% žena u vladi zaista znači da će se zalagati za ženska pitanja i interes žena? Jedna majka sa dvoje djece i punim radnim vremenom teško da ima iste interese i potrebe kao i žena bez djece kojoj je na prvom mjestu karijera. Meni kao majci nije važno da li je 50% žena u vladi, mani je važno da se oni u vladi (i muškarci i žene) izbore za ono što je u najboljem interesu mene, moje djece i moje porodice. Ali o tom potom...

Isto tako često se brka patrijarhija i obaveze u porodici. Patrijarhija ili matrijarhat su vidovi porodica u kojima moć odlučivanja pripada samo jednom članu porodice što znači da jedan član porodice ima kontrolu nad svim ostalim. Ovo je u potpunoj suprotnosti sa teorijom ljudskih prava koja počiva na principu ravnopravnosti a za svoju osnovnu jedinicu nema kolektiv već individuu. Znači opet je u pitanju moć i njena podjela a ne podjela svakodnevnih obaveza neophodnih za opstanak porodice.

Patrijarhija na Balkanu je opet pojam za sebe: socijalistički sistem je ženama pružao ravnopravnost u javnom domenu. Međutim, i pored toga što je otac bio glava porodice teoretski, u praksi djeca su posmatrana kao vlasništvo majke i to je još uvijek tako. Upravo zbog ove predrasude majka skoro uvijek dobije starateljstvo nakon razvoda iako bi se pri određivanju starateljstva trebalo polaziti od dječijih prava (na oba roditelja) i raditi u najboljem interesu djeteta.

Prava na jednu stranu, obaveze na drugu a moć na treću. Demokratija podrazumijeva prava za svakog pojedinca, obaveze svakoga da poštuje prava svih drugih a moć da se dijeli. Pa tako i u porodici:

  • svaki član ima svoja prava

  • svaki član ima obaveze da poštuje one s kojima dijeli dom i obaveze koje su neophodne za opstanak porodice

  • svi zajedno odlučuju o zajedničkim interesima.

Morgiana

 

Tuesday, December 4, 2007

Direktorica, profesorica, doktorica, vladarica i nasilnik

Žrtva nasilnika?

Tabu je nešto što se ne smije dirati ili nešto o čemu se ne smije govoriti. Nikako. Spominjanje tabu teme povlači kaznu.

Kada šest žena i jedan muškarac sjednu pred kamere i sat vremena pred mnogobrojnom publikom u studiju i još mnogobrojnijom publikom pred malim ekranima razgovaraju o nečemu onda to nije tabu već veoma javna diskusija.

Juče, 3. decembra, na BHT 1 u emisiji Porota grupa predstavnica ženskih organizacija u BiH je raspravljala o temi nasilje u porodici, ili bar je tako najavljena emisija. Međutim, razgovarale su o samo jednom vidu nasilja u porodici s namjerom da ga predstave kao jedini lik nasilja. Nasilje nad ženom od strane muža.

Prvo, nasilje u porodici može biti fizičko ili emocionalno a nasilnik može biti muž ali isto tako i žena. Čak i djeca. Od svih problema sa kojima se žena danas suočava čini mi se da se najviše pažnje poklanja jeziku i korištenju ženskih oblika riječi kao što su direktorica, doktorica, profesorica... U toku jučerašnje emisije niti jednom riječ nasilnica nije prešla preko usana niti jedne od gošći. Nikad još nisam čula nikoga da koristi tu riječ. A svaka druga riječ je bila nasilnik. Uvijek sam mislila kako je glupo i beskorisno i opšte traćenje vremena zalagati se toliko oko nastavaka riječi. Mislila sam da je to slično policajcima koji svoj radni dan provedu ostavljajući kazne na autima zbog pogrešnog parkiranja - na papiru izgleda kao da nešto rade ali ustvari rade sitne posliće umjesto da se uhvate u koštac sa pravim porblemima. Ali kad bolje razmislim, ovo insistiranje na ženskom jeziku nije nikako mala stvar: jezik je vrlo moćno oružje i preko njega stvaramo svijet oko sebe. Koliko god je Hitler bio zao nije nimalo bio glup i dobro je znao cijenu jezika: "Ako laž ponovite hiljadu puta postaće istina."

Nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik, nasilnik....

Razmišljajući tako o moći jezika počnem se igrati riječima; šta bi bilo da su gošće svaki put umjesto riječi nasilnik i muškarac u emisiji koristile riječ crnac?

Ali i bez toga njihov razgovor se svakako sveo na stereotipe i predrasude o muškarcima a i ženama. Žalosno je da djecu niti jedna od gošći nije spomenula. Jedna mlada inspektorica je uporno zaprepašćeno ponavljala kako u Kantonu Sarajevo postoje samo dvije prijave žena žrtava nasilja kao da je to čudno i netačno. Zašto? Zar je tako teško povjerovati da ustvari nema toliko muškaraca nasilnika? Mi već godinama ponavljamo nasilnik, nasilnik, nasilnik da smo same povjerovale u laž da je svaki muškarac nasilnik. A istina? Koga ona interesuje kad smo mi toliko puta ponovile laž i sad svi u nju vjerujemo. Ova mlada inspektorica je očito odgojena na ovoj laži i sam njen ton je bio više jedan poziv svim ženama da dodju prijaviti svoje muževe, čak iako nisu krivi. Krivi su jer su muškarci. Sad hoćemo da vjerujemo da se iza svakih zatvorenih vrata krije bar jedan nasilnik. Ova dva na papiru nisu dovoljna, nama treba još puno nasilnika da opravdamo naše optužbe. Mi znamo da se oni kriju iza vrata i mi tražimo da svaka žena dodje i da prijavi svog muža, ma i ako je ružno pogledao to se pika kao nasilje.

Činjenica da postoje samo dva slučaja ne znači da je nasilje tabu tema nego je to naša slika i sramota. Da su zaista muškarci toliki nasilnici zar bi se tolike žene udavale za njih? Ako su svi muškarci nasilnici zar ne bismo od naših očeva naučile to iz prve ruke i nikad se poslije toga ne bi udale? Čudno je da muškarci u velikom broju slučajeva postanu nasilnici tek onda kad nešto u braku nije po našem.

Činjenica je da nasilja u porodici ima. Sa svih strana. Činjenica je da žrtvama treba pomoć. Ali stalno insistiranje da se prst uperi samo na jednog člana porodice nikome ne pomaže. Ne pomaže niti jednom muškarcu jer ih onda sve gledamo kao nasilnike. Ne pomaže ženama koje su stvarne žrtve jer će zbog laži i one izgubiti povjerenje. Ne pomaže djeci jer odrastaju sa idejom da su svi muškarci nasilnici.

Ali postoji još jedan važan razlog zbog kojeg nama trebaju nasilnici i zbog kojeg ova dva nisu dovoljna: novac stranih donatora. Kako su prava žena već dugo uvrštena na liste svih organizacija koje se bave ljudskim pravima to znači da veliki broj njih finansira projekte na ovu temu. Međutim, globalna platforma nalaže i globalne teme tako da lokalne organizacije koje prave projekte prave ih prema već određenim programima. Sa ratom u BiH tu su stigle i ostale između ostalih mnoge strane organizacije sa svojim programima o ženskim pravima. Pored dosta važnih projekata bilo je i još ima mnogo promašenih tema i para potrošenih samo zato što je nešto, poput nasilja u porodici in tema a ne zato što postoji stvarna potreba. Jer one se bave samo jednim vidom nasilja u porodici, kao da samo muškarci mogu biti nasilnici. Koliko god da smo se boile protiv predrasuda o ženama, same smo stvorile i održavamo predrasude i stereotipe o muškarcima jer nam to ide na ruku.

Prije par sedmica održana je
konferencija koja se zabavila temom broja žena u vladi. Samo još jedna potvrda kako su ženska prava otišla u apsurd. Kako smo se izborile da radimo, glasamo imamo iste plate i pristup na svako radno mjesto sad su nam vazni brojevi. 50 - 50. Ali nijedna žena ne traži 50 - 50 kad je u pitanju posao kao na primjer rudarstvo, skupljanje smeća, građevinski radovi, gdje smo zaista skoro i nevidljive, već samo u vladi, na direktorskim pozicijama. I nijedna žena neće ni da čuje za 50 - 50 starateljstvo nakon razvoda. Na Kantonalnom Sudu u Sarajevu više od 90% sudija su žene, više od 90% socijalnih radnika su žene u svim Centrima za socijalni rad na području BiH. Onda čovjeku postane jasno kako ova naša borba nema veze sa ravnopravnošću, mi se ustvari borimo za moć. To je već jasnije jer ravnopravnost smo u onom bivšem sistemu (jugoslovenskom socijalističkom) već imale ali to mnogi strani donatori nisu i još uvijek ne znaju.

Stotine ženskih organizacija u BiH nisu slika tabu teme o nasilju u porodici i ženama žrtvama, već slika jedne veoma in, sexy teme, koja se finansira ogromnim novcima bez obzira na veoma mali broj muškaraca koji su zaista nasilnici dok, s druge strane, žene nasilnice niko i ne spominje. A ima ih sigurno isto koliko i muških nasilnika.


50 - 50: nasilnik, nasilnica, nasilnik, nasilnica, nasilnik, nasilnica.......

Godišnji izvještaj Centra za socijalni rad (Sarajevo) 1998:
"U značajne zadatke, a i potrebne teškoće u radu spadaju i poslovi regulisanja ličnih odnosa između roditeija i djece. Održavanje ličnih odnosa između roditelja kod koga se dijete ne nalazi (uglavnom očevi) i djeteta je u interesu maloljetnika. Centar se i u protekloj godini, suočavao sa teškoćama u radu sa porodicama u kojima dijete živi (uglavnom majke). Roditelj kod koga se dijete nalazi (majka), ukoliko je već došlo do zahtjeva za regulisanje viđanja (od strane oca), dovoljno je učinio da se poremete odnosi na relaciji drugi roditelj (otac) - dijete..."

Nasilnica?

Morgiana
 

 

Tuesday, October 30, 2007

Sama pala sama se ubila/Equality under control

Ravnopravnost pod kontrolom

Nama ženama je zaista bilo teško kroz istoriju.
Tamo negdje 1700-tih smo se počele boriti za ravnopravnost. Hoćemo i mi da glasamo, hoćemo i mi da radimo i zarađujemo. Što smo tražile to smo i dobile. Jesmo, teško smo se izborile ali malo nam je pomogla industrijalizacija, kapitalizam i opšta potreba za radnom snagom. U svoj frci smo zaboravile na djecu i ostale bez plana šta s njima kad i majka i otac budu na poslu.

Onda 1970-tih, 85% nas žena , majki, skontamo da smo preopterećene: radimo na poslu kao i muž, ali kad dođemo kući mi i dalje radimo a on sjedi i čita novine. Onim mladim neudatim ženama super. Ako se razvedemo moramo imati dva posla da bi nahranile djecu i platile treću osobu da se brine o njima, i opet kod kuće radimo. Bivši muž izvede djecu u park na dva sata vikendom. Nije ni čudo što nam je samo abortus bio na umu. Ma mi smo zaista heroine a muškarci lijeni robovlasnici.

Sada na početku novog milenija očevi na sav glas traže da nam pomognu i da učestvuju u razvoju i odgoju djece, sve više pomažu u kući. Umjesto Hvala uzmemo im pola plate, kuću, dostojanstvo, vrata im zalupimo pred nosom a djecu ne damo: ’
Odustani od zahtjeva za starateljstvo i pusti da se ovo završi pa ćeš djecu vidjeti za neki vikend i moći ćeš sa njima da prošetaš.’ Još ih učimo kako im je otac idiot, glupan, lopov... Sad su nam djeca itekako korisna jer preko njih dobijamo dječiji dodatak i alimentaciju.

Izgleda da nam se ustvari sviđa da budemo preopterećene heroine. Ravnopravnost u kući nas očito ne zanima.

Morgiana

Wednesday, October 24, 2007

Otuđena djeca


Da li možda negdje na Balkanu postoji tajna škola za majke vještice, nešto poput Hogwarts, gdje im drže predavanja o najefikasnijim metodama otuđivanja djece?

Moja sedmogodišnja kćerka je donedavno obožavala roza boju, Kylie i sve ostalo što ide uz Barbie imidž. Zabrinuta da ću uskoro umjesto kćerke u kući imati živu Barbiku koja vani ide u kratkim suknjicama, štiklama i majicama koje jedva pokrivaju ono najvažnije a usput se ne može sjetiti tablice množenja, odlučila sam da uzmem stvari u svoje ruke. Jedna crna suknja, par slika Kylie u farmericama i kratke kose i nekoliko pažljivo odabranih riječi majke. Rezultat nevjerovatan! Dvije sedmice kasnije pozdravlja me nakon škole i kaže „Mama, danas su sve drugarice u školi imale roza jakne i roza čizme. Kako su smiješne, sve su iste.“

Umjesto da budem zadovoljna napretkom ostala sam zapanjena i osjećaj krivice me još uvijek tišti. Zar je ovako lako upravljati djetetom? Da li sam pogriješila? Da li ona zaista sad misli da je roza bezveze ili želi meni udovoljiti? Iako je ona dijete i to moje, da li mi to daje za pravo da je potpuno ili uopšte kontrolišem? U čemu je razlika između kontrole i izvođenja na pravi put?

Djeca vojnici su ekstreman i zaprepašćujući oblik i rezultat kontrole odraslih nad djecom. Postoji jedna grupa kontrolisane djece na Balkanu o kojoj se malo priča a i kad se spomenu to je opravdano onim „majka je majka, a otac kolac“. Kad razveden otac ode u Centar za socijalni rad i kaže da njegova bivša supruga djeci govori ružne stvari o njemu, da ih okreće protiv njega njihov izgovor je „pa šta ste očekivali, majka je povrijeđena zbog razvoda, morate je razumjeti.“ Po logici „majka je majka“ da se zaključiti da zbog toga što je postala majka, žena više ne može ništa loše uraditi. Onog trenutka kad postane majka žena može da bude bezobzirna, neodgovorna, bezobrazna, depresivna, lijena, manipulativna, lažov, psihički i fizički nasilna, a sve to je dobro i primjerno ponašanje dok je ona i dalje primjeran uzor za svoju djecu.

Otuđenje djeteta od roditelja (aktivno okretanje djeteta od strane jednog roditelja protiv drugog roditelja), kao vid emocionalnog zlostavljanja djece, je ogroman problem na Balkanu. Iako oba roditelja mogu na ovaj način da zlostavljaju djecu, iz iskustva i podataka sa www.otac.ba u BiH i na Balkanu majke su te koje najčešće okreću djecu protiv očeva. Stotine pisama i priča koje svakodnevno stižu na www.otac.ba toliko zapanjuju svojom sličnošću da se čovjek upita da li možda negdje postoji tajna škola za majke vještice, nešto poput Hogwarts, gdje im drže predavanja o najefikasnijim metodama otuđivanja djece.

Prvo otvoreno zaprijete ocu da više nikad neće vidjeti djecu. U Centru za socijalni rad kažu da djeca ne žele da vide oca. Onda stvarno zabrane svaki kontakt. Nakon određenog vremena, valjda kad su zadovoljne svojim radom i djelom, djeci dozvole da vide oca. Ali to više nisu ista djeca. To su djeca puna straha, mržnje i potpuno zbunjena. To su djeca koja dolaze sa pažljivo odabranim porukama „Mama kaže da si ti tata lopov, glupan, idiot, da ćeš nas ukrasti, ...“ Kad djeca dobro savladaju lekciju Tata je idiot dozvoljeni su im čak i telefonski pozivi, pogotovo u dva ili tri ujutro „Tata, mrzim te, neću više nikad da te vidim! Ostavi nas na miru.“ Neke majke su toliko odlične i vrijedne učenice da čak uspiju djecu nagovoriti i da fizički napadnu oca, kao što je to slučaj sa Senadovim sinom. Jedino što sad djecu interesuje je novac „Mama je rekla da mogu dobiti mobitel, ali da mi ga ti kupiš i da ti plaćaš svaki račun.“ (Sad mi je jasno odakle ona pjesmica „Tata kupi mi auto, bicikl i romobil...“)

Djeca kao zastrašujuće precizno oružje. Iskorištena djeca. Djeca pod kontrolom. Djeca se okrenu i protiv očeve porodice i prekine se svaki kontakt s njima. A kakav tek belaj nastane kad otac uđe u novu vezu... Nova partnerica je uvijek oličenje zla, glupa, idiot, lopov, ona djeci stavlja otrov u hranu, krade njihove stvari, mrzi ih. Naravno, iako novu partnericu nikad nije upoznala, majka sve to zna zahvaljujući svojim nadljudskim moćima.

Zar socijalni radnici zaista idu na fakultet i prolaze ispite da bi ovakvo ponašanje opravdali? Možda ustvari provedu dvije godine na fakultetu slušajući samo jednu lekciju „majka je majka“. A kad se pojave očevi koji ne prihvate ovu njihovu drevnu mudrost onda slegnu ramenima i kažu kako nemaju dovoljno radnika, finansija niti odgovornosti da urade nešto više. Ovaj izgovor je jednostavno neprihvataljiv. Ako imaju vremena izgovoriti rečenicu poput: „Pa šta ste očekivali, majka je povrijeđena zbog razvoda, morate je razumjeti.“, onda imaju vremena umjesto toga majci reći „To što radite svome djetetu je emocionalno zlostavljanje, loše je i neprihvatljivo. Prestanite.“ A ne košta ni pfeninga.

Kontrola služi da se sopstveni hirovi potvrde kroz dijete. Kontrola je sebična i misli samo o sebi i svojim potrebama. Kontrola dijete vidi kao objekat koji njoj pripada.

Izvođenje na pravi put ima najbolji interes djeteta u vidu. Roditelj koji iskreno voli dijete i želi ga osposobiti za život neće kontrolisati to dijete niti ga tjerati da misli isto kao on. Ovaj roditelj će djetetu dati svu ljubav, znanje koje mu je potrebno i prostor da od svog života učini ono što njemu odgovara. Da li dijete voli roza boju više nego plavu ili su mu obje boje podjednako drage nije važno koliko je važno da je dijete samo, slobodno i bez straha napravilo izbor.

Često i ljudi koji podržavaju ideju o pravima očeva izjave da je ipak "majka samo jedna a njena ljubav posebna"??? Problem je što majke koje okreću djecu protiv oca to ne rade iz ljubavi nego iz hira i jer su željne osvete. Ovakve žene i majke su nezrele, sebične i opasne za razvoj svoje djece. Zar je loša majka bolji roditelj od dobrog oca?

Morgiana

 

 

Wednesday, October 17, 2007

Emotional abuse hurts too




Modrica na licu ili modrica na srcu - šta boli više?

NASILJE U PORODICI: LAŽNE PRIJAVE


Nasilje u porodici je žalosna realnost koja postoji oduvijek, ali samo nedavno je postala svakodnevna tema u novinama, a to, opet, zahvaljujući bitci feminističkog pokreta.

Najveći problem za organizacije koje se bore da zaustave nasilje je to što žrtve rijetko prijavljuju nasilnike. Razloga je više, a glavni je jer se boje nasilnika, i jer se stide misleći da je nasilje njihova krivica i da su to zaslužile.

Zahvaljujući velikim kampanjama od strane vladinih i nevladinih organizacija, ženskih organizacija, SOS telefon, edukaciji policije, izgradnji sigurne kuće i medijskoj pažnji, situacija se malo promijenila, a sada žrtve, češće, ali uz garanciju za sigurnost ili anonimnost, prijavljuju nasilnike.

Jedna negativna posljedica ova borbe, nažalost, je da je sada 'nasilje' najlakši način da se žene osvete bivšim partnerima, a usput je najbrži način do starateljstva. Tako da sada, pored velikog broja žena koje su stvarno žrtve nasilja u porodici (od muža, a cesto i od sina) postoji i značajan broj žena koja prave lažne prijave za nasilje. Žene željne osvete nakon raspada braka koriste djecu i sve što im padne na pamet. Kako je društvo napokon odlučilo da je nasilje u porodici neprihvatljivo tako su, nažalost, osvetoljubive bivše supruge ovdje vidjele svoju šansu za osvetu.
Uz to što je otac-kolac, svaki muškarac je sada i nasilnik. Žigosani od početka do kraja života. Dupla diskriminacija zbog koje molbe, tužbe i žalbe očeva u Centru za socijalni rad i na sudovima padaju na gluhe uši.

Žene koje doživljavaju nasilje rijetko zele otvoreno da pričaju o tome. Boje se nasilnika. Stide se. Kada je u pitanju posjeta centru za socijalni rad ili porodično savjetovalište, ako su prisutna oba bračna partnera, žrtva nasilja je tiha, sjedi daleko od nasilnika, ne gleda ga, šuti kad on priča.

Žene koje prave lažne prijave se ponašaju potpuno suprotno.

One se ne boje 'nasilnika' (što on nije, a one nisu žrtve). Ona je glasna, ne stidi se nikako, ustvari cilj je da svi čuju da su one žrtve, i da neko mora da plati. One pričaju stalno i svakome da su žrtve. Cilj je uništavanje kredibiliteta bivšeg partnera, tako da bez problema sjede u centru za socijalni rad, pored partnera, a prstom pokazuju na bivseg partnera dok pričaju "detalje".

Lažne prijave nasilja se prave u svrhu dobiti. Možda je u pitanju starateljstvo, možda žele da povrijede partnera ili da ga blate. U svakom slucaju, lažna prijava nasilja mora biti glasno reklamirana. Što glasnije žena viče da je žrtva nasilja, manje postoji šansa da je to istina. Prava žrtva hoće samo spas i mir. Da ima snage da se glasno buni, ne bi u tišini trpila nasilje.

Aku su djeca u pitanju, skoro uvijek, iza prijave da je muž nasilnik, slijedi izjava "djeca vise ne žele da vide oca".

Ovakve žene i njihove lažne prijave su osim opasnosti i štete koju nanose bivšem partneru i svojoj djeci, takođe velika opasnost za društvo i stvarne žrtve nasilja - samo je pitanje vremena kad će društvo početi da sumnja na sve prijave pa i one prave. Istinske žrtve nasilja su u opasnosti da izgube prijeko potrebnu zaštitu i povjerenje koje sada imaju. I što je možda još važnije: stvarne žrtve ovakvih žena i stvarne žrtve nasilja u porodici - njihovi bivši partneri i djeca - ostanu u sjeni galame ovih žena a uz to im je uskraćena potrebna pomoć.

Morgiana

 

 

zvaće se i ovo lani ! _________________________________________________________

 


 

 

 

 

 
 

BiH: www.otac.ba
Hrvatska: www.otac-hr.com
Entire Balkans:
Father's Pride

Slovenija: drustvo-ostrzek.si

I

 
 

blogovi:

blog.vecernji.hr

rainman.bloger.hr

morgiana.blogger.ba

katanatati.blogspot.com

zodax.bloger.hr

renomateo.blog.hr

I

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Šta će meni moja dica reć - play

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrh strane   

copyright  otac 2007 / sva prava zadržana