"Najveći čovjek uvijek ostaje dijete." Gete

 

 

STATISTIKE RAZVODA BRAKOVA I POJEDINOSTI

U Republici Hrvatskoj u 2003.g. bilo je sklopljeno 22330 brakova. Po predviđanjima statističara svaki četvrti od njih će se u budućnosti razvesti. Protekle godine razvedena su 4934 braka.

Između 1960. i 1980. u Americi je stopa rasta razvoda brakova porasla više nego dvostruko. Danas u Americi više od polovice brakova završava razvodom. (Bumpass 1990). Isti autor predviđa da će oko 60% brakova novijih generacija završiti razvodom.

Utvrđeno je nekoliko čimbenika rizika za razvod. Razvod je vjerojatniji rano u braku (Bumpass 1990, Da Vanzo i Rahman 1993). Od onih koji su se nedavno razveli, 40% ih je bilo u braku manje od 5 godina. Stopa razvoda također je viša za one koji su stupili mladi u brak. Više od polovice nedavnih razvoda dogodi se u dobi mlađoj od 30 god. Svega ih se 15% dogodilo ženama starijim od 40g. Osobe s nižim razinama naobrazbe imaju više stope razvoda.

Razvod ne djeluje samo na par, već i na dvije susjedne generacije: na djecu para i na roditelje para (Acock,1988.; McLanahan i Booth,1989.). Štoviše učinke razvoda osjećaju i sva djeca rođena kasnije, bilo mužu ili ženi. Ako se razvod obično događa među mlađim odraslima, znatan broj preudanih žena rađa djecu. Dok 29% žena nije imalo djecu u vrijeme prvog razvoda, 50% razvednih žena imaju jedno ili dvoje djece (Bumapss, Sweet i Castro Martin, 1990.) Oko polovice današnje male djece u SAD-u neko će vrijeme provesti u obitelji samohranog roditelja (Castro Martin, Bumpass,1990.).

Razvod braka direktno stvara negativnu sliku o sebi kod djece, imaju osjećaj negativne evaluacije od strane roditelja, osjećaju se krivima. Otkriće da će roditelji živjeti razdvojeno, gotovo će uvijek u djeci izazvati osjećaj tuge, osim u slučajevima gdje je jedan od roditelja bio nasilnik. Djeca mogu plakati i mogu postati vrlo tiha i odsutna. Mogu biti zabrinuta i bojati se da će drugi roditelj otići te postati ovisni o njemu. Javlja se strah od toga da će biti ostavljeni te se plaše da i onaj roditelj koji je ostao s njima može nestati. Mogu imati noćne more ili odbijati spavati u vlastitom krevetu. Vjerojatno će se brinuti za roditelja s kojim ne žive, za to kako se on ili ona sami snalaze i biti će tužni zbog njih.

Neka djeca mogu početi ponovno mokriti u krevet, sisati palac, tepati (tj. iskazivati regresivno ponašanje). Djeca koja se osjećaju povrijeđena, zbunjena i bespomoćna zbog razvoda roditelja ponekad izražavaju svoje frustracije kroz bijes i prkos. Mogu osjećati da je jedan ili drugi roditelj kriv za nastalu situaciju i pokazuju svoj bijes kroz loše ponašanje. Djeca mogu reagirati promjenama u ponašanju i povlačenjem iz društva vršnjaka, manje se družiti, biti pojačano razdražljiva i plačljiva. Ovo može rezultirati problemima u vrtiću te u izvršavanju školskih obaveza. Njihove reakcije mogu ići od dezorganizacije, napetosti, agresije, pretjeranog dokazivanja snage, do potpunog povlačenja od ljudi i pitanja: "Što to radite? Zašto ste me uopće imali?". Prilagođavanje na razvod roditelja je dug i bolan proces za dijete i može potrajati i više godina. Zbog toga dijete može biti anksiozno, depresivno, tužno, bespomoćno, ljutito, posramljeno, zbunjeno, usamljeno, preplašeno, osjećati se krivim ili zaboravljenim.

Depresivnost je najsnažnije povezana s doživljajem odbacivanja od strane roditelja (Vulić-Prtorič,2000) što se redovito događa u odnosu na roditelja koji izlazi iz kuće. Dominantan prediktor za depresivnost bio je doživljaj odbacivanja od strane oca, što je bio prilično neočekivan rezultat. Obzirom na to da 97% djece rastavljenih roditelja nastavlja živjeti s majkom opravdano se može očekivati veći broj oboljelih od depresije u toj skupini djece. S pravom se može reći da je uloga oca bila zanemarena U dosadašnjim radovim veća se pažnja posvećivala odnosu djeteta s majkom, osobito u svjetlu poremećenog attachmenta, tj. privrženosti. Po teoretičarima selfa, (meni najprihvatljivija teorija selfa po D.Sternu) mora doći u zastoju normalnog razvoja ukoliko majka nema zadovoljavajuće odnose s drugim značajnim figurama u djetetovom okruženju (ocem), pogotovo ako takvih interakcija nema. Stern navodi da su majčini self objekti itekako važni i utječu na razvoj od samog rođenja.

Nakon razvoda, majke vrlo često nesvjesno pod svaku cijenu dijete još više žele vezati uz sebe, česte su poruke ...ti si još jedino što imam, sve podređujem tebi, žrtvujem se samo za tebe... što kao posljedicu može imati razvoj patoloških projektivnih identifikacija u odnosu majka i dijete. Kasnije dijete ponavlja isti obrazac u odnosima u koje ulazi. Najčešće se radi o projektivnoj identifikaciji zahvalnosti koju započinje majka.

Razvod braka može imati brojne nepovoljne posljedice i na razvoj spolnih uloga. (Hetherington, Staney-Hagan i Anderson 1989, Corbin i Lewis 1988). Priroda i ozbiljnost teškoća ovisi o brojnim činiteljima uključujući i spol djeteta. 90% djece se povjerava majci. 75% majki se ponovno uda.

Dječaci nepovoljnije reagiraju na razvod od djevojčica. Javljaju se poremećaji u ponašanju kod kuće i u školi. Agresija i neposluh često traju i nekoliko godina nakon razvoda (Hetherington i suradnici 1988). Razvoj spolnih uloga također može biti poremećen u kućanstvima gdje nema oca, osobito ako je do razvoda došlo u ranom djetinjstvu (Adams, Milner, Schrepf 1984) Takvi dječaci pokazuju manje muških spolno tipiziranih ponašanja i uvjerenja o d dječaka koji žive u cjelovitim obiteljima (Brenes, Eisenberg i Helmstadtr 1985, Serbin i sur.1993)

Učinci razvoda na djevojčice nisu tako jasni. Emocionalno uzbuđenje koe prati razlaz roditelja obično u djevojčica nestaje mnogo brže, najčešće tijekom prve dvije godine. Kod djevojčica se problemi u ponašanju javljaju kasnije, za vrijeme adolescencije u vidu poteškoća s ophođenjem s mladićima svoje dobi, postaju pretjerano stidljive i povučene dok se u drugih mogu primjetiti pretjerano izraženi postupci namjenjeni privlačenju pažnje, erotiziranost. (Newcomer i Udry 1987) (projektivna identifikacija seksualiziranosti u odnosu)

Ponovni brak roditelja često pojačava probleme osobito u djevojčica. (Wallerstein i sur.1988.) Odnos s majkom postaje neprijateljski pun odbijanja. Dječaci međutim katkad imaju koristi od dolaska očuha što postaje vidljivo tek nakon dugo vremena (Hetherngton 1988)

Mlađi odrasli, posebno kćeri izvještavaju o stresu povezanom s razvodom roditelja, naročito u ranom stadiju postupka; mnogi izvještavaju da osjećaju ljutnju. Stres će vjerojatno otežati izvođenje drugih prijelaza (npr.upis na faks) koje ta mlađa odrasla djeca doživljavaju. Međutim nakon razvoda ovi mlađi odrasli izvještavaju o poboljšanim odnosima sa svojim roditeljima: o više komunikacije, o uzajmanom uvažavanju te o opuštenijim ulogama roditelj-dijete. Kad se odnosi roditelj dijete pokvare nakon razvoda to se najvjerojatnije događa s ocem (Da Vanzo i Rahman 1993, Cooney i Uhlnberg 1990)

Djeca često izjavljuju da osjećaju sukob odanosti i pritisak da stanu na stranu jednog roditelja. Praznici i blagdani su mučni zbog odluke kojeg roditelja posjetiti. Mlađa odrasla djeca također izvještavaju da su zabrinuta zbog svojih roitelja te da se osjećaju više odgovornima za njih (posebice za majku) nakon razvoda. Razvod definitvno na taj način ubrzava proces odrastanja i prekida normalno djetinjstvo. Djeca su prisiljena preuzeti roditeljsku ulogu, počinju brinuti za roditelje i na taj način preuzimaju prevelik teret na sebe. Jedna od posljedica može biti i preambicioznost. Djeca si postavljaju zadatak ...moram biti najbolji, sve mogu sam, ne smijem još i ja opteretiti roditelje svojim neuspjesima i greškama...

Obzirom na sve navedeno nije teško zaključiti da je prilagođavanje djece, bez obzira na dob, na razvod roditelja dug i bolan proces za dijete te da može potrajati i više godina.

Marija Kudumija Slijepčević, dr. med.

 

zvaće se i ovo lani ! _________________________________________________________